Izložbeni paviljon. Alkemična mješavina svjetlosti, materijalnosti i lakoće

Izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković, smješten na ledini novoga Zagrebačkog velesajma, bio je Begovićev jedini projekt koji nije morao imati odnos prema okolnom terenu već samo prema planskoj transformaciji područja južno od rijeke Save, odnosno – prema užem prostoru Velesajma. I taj rani rad, kao i gotovo svi kasniji radovi, rezultat je studioznih priprema i „risanja“ niza varijantnih rješenja koja su u konačnici rezultirala impozantnim djelom ostvarenim čistim arhitektonskim sredstvima i snagom konstrukcije koja je omogućila značajnu konfiguraciju prostora te prožimanje prostora uspostavljenih neovisno, ali i funkcionalno s obzirom na izložbenu namjenu paviljona. Izvanredno oblikovani čelični stupovi prihvaćaju ploču krovne konstrukcije i obostrano je, konzolno, protežu daleko u prostor. Staklena ovojnica gornje etaže i prizemlje koje ostaje pretežno rastvoreno ostvaruju osjećaj lebdenja na tragu avangardne umjetnosti i arhitekture konstruktivista (Tatlin, Meljnikov, Vesnin), čiju je težnju za oblikovanjem prostorne negacije gravitacije Begović izuzetno cijenio. Pripadao je generaciji arhitekata za koju je barcelonski paviljon Mies van de Rohea bio neprikosnoveni simbol arhitektonike 20. stoljeća. Kod Begovićeva paviljona te su premise kreativno nadograđene osobnom interpretacijom smjele konstrukcije, optički rastvorenog prostora i lebdećeg volumena podržanog snažnim krilima.