Atelijer Meštrović. Zadatak stvaranja slojevitog jedinstva

Hrvatski kipar Ivan Meštrović u razdoblju u razdoblju od 1922. do 1942. godine živio je i djelovao u zagrebačkoj gornjogradskoj zgradi iz 17. stoljeća. Prostor zgrade i omanjeg atrija uređen je s dužnom pažnjom 1963. godine kao Meštrovićev spomen-atelijer. Arhitekt Begović na tom se zadatku iskazao kao suptilan projektant koji istančanim mikroambijentima oplemenjuje ljepotu skulptura; svijetlim koloritom ostvaruje prozračnost; minimalnom intervencijom ujedinjuje vanjski i unutrašnji prostor te znalački ugrađuje diskretnu galerijsku rasvjetu. Prostor atelijera Begović nije oblikovao posezanjem za konceptom interpretacije Meštrovićeve sklonosti secesiji ili klasicizmu, kao ni za sučeljavanjem baroknog ambijenta s tada aktualnim modernizmom. Te pristupe koristit će u pluralističkoj koncepciji zgrade Moderne galerije ili u izričaju neolokalizma Galerije Hlebine. U slučaju Meštrovićeva atelijera, Begović je prisutan kao krajnje suzdržan arhitekt – nenametljivo dorađuje prostorno-funkcionalne zahvate u ambijentu povijesne zgrade ostvarujući sukladnost Meštrovićevih djela s ambijentom Meštrovićeva doma. U vremenu stvaranja projekta redale su se, naime, brojne polemike o tome na koji bi način valjalo pristupiti projektiranju i uređenju prostora Meštrovićeva ateliera u Zagrebu. Dvojba je bila – dati prioritet ambijentu ili djelu, pri čemu se Begović odlučio za djelo. Nit vodilja bila je njegova stalna želja da svjetlom i svjetlošću istakne svu ljepotu skulptura stavljajući prostor u drugi plan, u funkciju koja mu i jest primarna; jer prostor je okvir, a izložak bit koja je svjetlošću dovedena do konačne ljepote.