Priznanje za rad na Atelijeru Meštrović, gdje se prvi put susreće s problemom oblikovanja muzejskih i galerijskih prostora, kojima će se i nadalje baviti, ujedno je i početak prikupljanja iskustava koja je Begović sakupio i doradio za potrebe doktorske disertacije Razvoj i perspektiva arhitekture muzeja umjetnosti, obranjene na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine. U radu se istražuje geneza društvene uvjetovanosti postanka muzeja i arhitektonske koncepcije muzeja u prošlosti kao temelja za razumijevanje recentnih potreba. Begović razmatra i problem krize koncepcije muzeja umjetnosti u suvremenom društvu te predlaže arhitektonsku koncepciju muzeja umjetnosti za nadolazeće razdoblje. Na temelju vlastitog iskustva Begović je uvidio važnost planiranja i stvaranja poticajnih uvjeta za oblikovanje muzeja. Godine iskustva na projektiranju i istraživanju povijesne faktografije muzeja u odnosu na suvremene materijale i dostupnu tehnologiju rezultirale su novim i svježim pristupom projektiranju izložbenih, prezentacijskih i muzejskih prostora kojima je obogatio domaću muzejsku scenu. Rad na problemima vezanim uz dnevnu i umjetnu rasvjetu, osobito u radnim prostorima, izložbenim galerijama i muzejima, te proučavanje utjecaja psihološkog i estetskog djelovanja boje vuče svoje korijene još iz razdoblja koje je proveo kao asistent u Zavodu za arhitekturu i urbanizam HAZU, gdje je prikupljao i proučavao dokumentacijski materijal razvoja moderne arhitekture. Iako ne postoji pravilo koje bi jednoznačno odredilo način projektiranja muzeja, zasigurno postoje smjernice koje valja poštivati kako bi konačni rezultat bio primjeren. Begović je kreiranju prostora pristupao s razumijevanjem vrsnog poznavatelja područja, primjereno povijesnom kontekstu, s adekvatnom formom prezentacije u odnosu na umjetničke eksponate i potencijalnog posjetitelja izložbenog prostora. U vrijeme poslijepotresne obnove naših muzeja taj dio Begovićeva opusa ima vrijednost zabilježenog iskustva, smjerokaza, inspiracije.